Prva epizoda
Iz Memoara kapetana N. P.
Imam 97 godina i živim u Oregonu. Ostao sam sam i osjećam da ću ubrzo napustiti ovaj svijet. Ovo su detalji kojih se sjećam. Možda sam dosta toga propustio u želji da ispričam te davne događaje što realnije. Izbacio sam događaje kojih se maglovito sjećam jer bih ih vjerojatno ispričao s netočnošću. Obitelji sam rekao da moje memoare pokažu nakon moje smrti.
Dio mene tada će ipak živjeti u vašoj mašti, kada se sjetite mojih pustolovina. Ovo je moj dar svim čitateljima željnim pustolovine. Hoće li se ikada više obaviti ovakav pothvat? To prepuštam vašoj mašti.
Oduvijek sam želio znati što više o nadnaravnom i nerješivom. Zanimalo me ono što su drugi ljudi s podsmijehom odbacivali i pripisivali izmišljotini.
Bilo je to 1841. godine. Grupica ljudi pod mojim vodstvom pravila je nešto što još nitko nije pokušao. Počeli smo raditi na podmorskom brodu koji je trebao putovati kroz vrijeme. Osobno sam napravio nacrte za to ,,cudo tehnike.''
Imao sam vidovite sposobnosti, odnosno, ponekad sam vidio ljude i dogadaje koji nisu imali veze sa mnom. Jedne sam se noći probudio okupan znojem i jednostavno osjetio neodoljivu želju za pisanjem. Sjeo sam za radni stol, uzeo olovku i papir. Ono što je nastalo u sljedeca dva sata me najprije zbunilo, a zatim oduševilo. Nacrtao sam stroj iz budućnosti. Sve je bilo tu – od najsitnijih detalja do najvećih. Deset godina sam ulagao u radionicu u kojoj bih to napravio. Skupio sam nekolicinu odanih ljudi koje sam smatrao prijateljima. Sljedecih pet godina uložio sam milijune u projekt. Bilo je teško sagraditi vremeplov jer je teško naci materijale koji će se tek u budućnosti pojaviti.
Plan je bio ovakav. Putovat ćemo kroz Mrtvo more jer u njemu nitko ne živi a istodobno će se hladiti trup broda. Morao sam dosegnuti veliku brzinu da bih napravio vremenski skok. Pred sobom je brod mogao stvoriti polje koje je omogućavalo prolaz kroz vodu kao kroz vakuum. Kada smo završili brod, u Mrtvom moru smo obavili završne pretrage, proračunali smo ubrzavanje u sekundi. Nikad prije nije obavljeno putovanje takvom brzinom. Polako smo ubrzavali. Bili smo oprezni. Uslijedilo je paljenje glavnih motora i brzina je s 50 000 km/h dosegnula 280 000km/h. Na morskom dnu bila je rascjepina u koju smo trebali skrenuti. Tu je gravitacija bila povećana i tu se mogao izvršiti vremenski prolaz. Kao prolaz kroz crnu rupu, ali ovdje je gravitacija slabija. Morali smo ići brzo. Rascjep se spuštao gotovo u plašt Zemlje. Tamo su temperature bile ogromne.
Mrtvo more do tada nitko nije istražio. Prije izgradnje podmornice jedini sam se ja spustio u minipodmornici i znao malo o morskom dnu. Nismo znali što nas očekuje.
Kad je brzina dosegla gotovo 333 333 km/h dogodio se snažan strujni udar. Naglo smo ostali bez energije. Isprva smo bili prestrašeni i zbunjeni i nismo ništa shvaćali. Pojurili smo prema prozorima i pogledali u neprijateljsku tamu. More obasjano reflektorima podmornice nije davalo baš nikakve odgovore. Nigdje ni jednog pokreta. Naglo su svi dobili mučenički izraz lica. Znao sam što to znači, s pravom su bili zabrinuti. Brod je imao brzinu i mogao je pretrpjeti vrućinu od 6000C nekoliko sekundi i obavili bismo vremenski skok. Sada smo ostali bez pogona, kao da je nešto iscrpilo energiju iz broda i gravitacija je bila naš neprijatelj. Padali smo u pakleno gnijezdo vrućine. Bez brzine jedino to se moglo dogoditi. Padali smo u paklenu rupu i trebali izgorjeti. Uzalud smo pokušavali pokreuti brod. Imali smo pet minuta prije nego brod izgori. More nije postajalo tamnije vec svjetlije. Voda se pretvarala u mjehurice pare. Najprije smo osjetili vrućinu. Zrak je imao oko 40C. Pod se zagrijavao. Počele su nam se otapati cipele. Svima nam je bilo jasno da ćemo biti živi skuhani. Bili smo na samoj granici izdržljivosti i već smo polako počeli gubiti svijest kad je brod naglo promijenio smijer. U jednom trenu smo bili na podu, u drugom trenu na stopu. Brod se mahnito okretao…
Nastavit će se…
Nenad Petrović, 2.e
